Divlji, pustopašni, pomamljeni. Dorati, vranci, riđani, alati, đogati, kulaši, šaroviti… Prosuti po snijegu na golemoj visoravni Kruga, tisuću i više metara nad Livnom, prema Cincaru. Gotovo ih je stotinu u krdu, možda i posljednjih što slobodno skiću Europom. I ginu. Kako sad to, majku mu?! Tko može konja ubiti? Ljudi vole konje. Uvijek su ih voljeli, još i više – poštovali.
I to baš iste ovakve, iz stare pjesmarice o braci koji se devetnaeste vrnuo s dalekog fronta. I ne bi mu žao krvi, ni zrna u mesu; psovao je i krivce i žrtve, rov prepun blata, i nekog majora, onda i careve što se zaigraše rata. I ne bi mu žao ni ljudi ni sela. Ej, žao mu konja…

Osim što bludimo pogledom po krdu, glasni smo. Vitki vratovi dižu se iz snijega po kojem prebiru smrznutu travu. Pametni pogledi, uši naprijed-natrag. Okret, korak, kas. Pa galop. Gledamo im guzice. Pastusi čekaju da se kobile i mladi prebace preko obrve brijega, pa i oni odskoče. Gotovo. Buđenje.

Ostale su gomilice gnoja i rupe od kopita. Odoše kroz bijelo prema Zagoričanima, i dalje. Na Kruzima konji su podivljali prije jedno trideset godina, kad su ono ljudi livanjskog kraja s prvim novcem zarađenim vani pokupovali traktore.

Pljesni ga po sapima i haj, gdje te vjetar nosi – snaći će se konj. I snašli se, raširili se, uoči rata moglo ih se i četiri stotine pobrojiti. Kad hrane nije bilo za ljude, našlo se za konje, pa su se u ratu pripitomili, počeli prilaziti dvonošcima i njihovim cestama s kojih zimi ližu sol. Pa sad ginu ko ludi.

Neke okuju da vuku debla, drugi završe u rashladnoj vitrini s maslinama ili bez, a treće jednostavno udari auto. Slomi im noge i ostavi u kanalu vucima za gozbu. I još ne zna tko će platiti štetu. Urednici internetskog portala Livno-Online, Zoran Karadža i Frano Duvnjak, pokrenuli su akciju zaštite divljih konja na Kruzima. Prikupljaju obavijesti o nasilju nad konjima, organizirali su peticiju, koju je dosad potpisalo više od 5300 posjetitelja.

Grupa na svevidećem Facebooku ima oko 2,5 tisuće članova. – Godinama smo slušali o patnjama konja, primali fotografije ozlijeđenih i raskomadanih životinja. Ima svak oružje, pa ih neki onako iz zabave gađaju. Tražimo da ih se konačno pusti na miru, da se ljudi drže podalje od njih.

Jata, tako kažemo za krda, u miru će se onda razvijati. Ne treba ih čak ni dohranjivati, vidi se da su lijepi, zdravi – kaže Karadža, student zagrebačkog FER-a, a Duvnjak dodaje kako se neki Livnjaci predstavljaju za vlasnike konja.

- I to samo kad se priča o zaštiti. Onda kažu: ‘Dedo i ćaća su platili toga konja, naš je, tražit ćemo naknadu.’ Al ako se kakav belaj desi, onda se ne zna ko je konju gazda. Kako i mogu bit nečiji.

Pušteni su davno, većina ih je oždrijebljena na Kruzima, za kakve gazde oni znaju – pita se Frano i detektira problem:

- Nema konja u zakonu. Za psa lutalicu se zna tko ga vata za šinteraj, u Hrvatskoj se za ubijenog vuka zna globa. Ali konji eto nisu općinski, županijski ni federalni. Ne zna se tko bi ih štitio, a svi se slažu da su fantastični i jedinstveni.

Sad pozivamo na taj korak; učinimo konje na Kruzima postojećima u zakonu – kaže Duvnjak.

Zasad sve rade volonterski sa sugrađanima koji su isto tako zaljubljeni u divlje konje, a Karadža ističe da im se ne da osnovati udrugu koja bi ponijela projekt za zaštitu:

- Ma joj s tim udrugama… Sve se to na kraju pretvori u traženje para, obrtanje para, trošenje para, pitanja gdje su pare. Ma bjež, nije to za nas. Nije nemoguća opcija, ali najsigurnije bi bilo uvesti zakonsku regulativu. Pa jel to neki problem?

A mi da smo pametni, dovlačili bi turiste da gledaju to živo čudo. Sada nam pišu zabrinuti ljudi iz Amerike, Hrvatske, Slovenije, Srbije, sarajevski veterinari, nude pomoć. Ne znamo ni mi točno šta da radimo, samo tražimo da ubijanje i mučenje prestane – objašnjava Zoran.

Konj za 200 maraka
Kad je u Bosni bilo najteže, 1993. godine, Ivica Vlašić izašao je na Kruge. – Pošo sam da slikam konje. Bog im je dao slobodu, ljudi su ih nazvali simbolom slobode, i zato moji konji nisu zauzdani. Gledao sam kako trče kroz minska polja i niti jedan nije stradao.

Dok ih ljudi nisu počeli gonit. I naravno biraju najljepše, najsnažnije, najzdravije. Za 200 maraka su ih znali prodavat – kazuje akademski slikar Vlašić, čija je galerija puna galopa grivastih trkača.

A već desetak godina Željka Mihaljević, novinarka radija “Studio N”, sa suprugom Damjanom i prijateljima obilazi konje, druži se s njima, fotografira ih, nosi im dohranu kad brda zalede, imena im podijelila:

- Ovo je Zekan, ovo Čokolada, pa Žicar, Putalj… E ovaj bijeli, Golub, jedan je od najljepših, ne možeš mu rukama obuhvatiti vrat – pokazuje fotke s dugih šetnji po nekadašnjim blagodijama na Kruzima.

Premda ih je na visoravni oko 200, skupa su samo u doba kad snjegovi zametu pa se oko njih skupljaju vukovi, te za ljetnih suša kad traže vodu. Skupine inače broje do dvadesetak članova konjske obitelji.

- Okupe se i za parenje, a premda su se nekad razmnožavali jednom godišnje, oni su, kao i mačke, izgubili kalendar. Pa skaču kad im se pruži prilika. Inteligentni su nevjerojatno; razlikuju čak i auta, odmah priđu ako su im poznata.

Neki će jesti iz ruke, kocku šećera, jabuku, suhi kruh, neki nikad neće prići – opisuje Željka, koja je s ekipom 2004. godine, kad je bilo više od metar snijega, na Kruge iznijela tridesetak bala sijena, koje je za gladne konje dobila na dar.

Svjedočila je Željka Mihaljević i okrutnoj strani ljudskog odnosa prema konjima; nalazili su im žicu stegnutu oko vrata, ali i trupove kojima fale butovi, a njima pak ovčari hrane pse. Borbene pse također puštaju na konje, kako bi im narasla agresija.

- Bio je jedan prelijepi vranac, imao je specifičnu grivu, frčke su mu padale do zemlje. Zvali smo ga Thompson. I njega su ubili. Prije tri godine, u dva dana sedam ih je stradalo. Mislim da ih godišnje izgine četrdesetak, od čega polovicu pobiju ljudi – iznosi Željka okrutnu statistiku.

Kroz prhke nanose na Borovoj glavi vodič nam je Miroslav Maganić. Upravo je diplomirao šumarstvo u Zagrebu i zaposlio se u grmečkoj šumariji. Sad je kao rendžer u svom kraju.

- A jebo ga, i ovdje uvijek puše… Al znaju se konji skrit, siđu u ove dolinice pod brijezima. Gore nosi, a oni ispod ušuškani. Naćemo mi njih – tješi nas i zaleti se u smeđi krater posred bijele vrtače.

- Ovo je vepar, sto i više kila. Vid šta je napravio. Nedavno je ovakav ubio čovjeka na Kupresu. Ovaj mislio da ga je upuco, prišo mu, kad se prase otrgne i razdere ga. Ajd šta se okrećeš, nema ga blizu, noćio je ovde samo – opet nas tješi, pa sve gleda tragove kopita.

- Tu su oni negdje. A znaš da su ih neki lovili za kobasice?

- Talijani biće?

- Ne, vaši neki, Dalmatinci. Hercegovci isto. Nema zakona o konjima. Štaš, ilegalci su na svojoj zemlji. Pobrinu se za njih dobri ljudi, pomagali su im i momci iz motokluba “Vukovi”, a i lovci su ih hranili… Eno dva! To su ko stražari. Eno svi, jesam ti reko da ćemo ih nać.

- Koliko ih je… – Moš i ti zbrojit ko i ja. Puno, više od sto! Gledamo se, ovog puta šutimo. Opet se u zubima mrsi Balašević, onaj njegov braca, paor, a ne soldat. I njegovi konji “nebom terani, kroz san, i kroz oblake u kas”. Baš ovakvi. (Slobodna Dalmacija)